srodadm

Istraživanjem djetetovog ponašanja kroz zrcaljenje omogućujemo im da bolje shvate svoje emocije i da donesu zaključke koji nisu negativni po njih same, npr. da se dijete osjeća krivo jer je tužno, da su suze znak slabosti, ili pak da je zločesto ako se ljuti.

Odnos s djetetom kreće od nas samih, a ne od djeteta...

Razumijevanje uzročne povezanosti dječje sreće ili patnje s kasnijim psihoseksualnim životom u odrasloj dobi, ključni je faktor usklađivanja seksualnog nagona s osjećajima srca, a time i s osjećajem ispunjenosti i sreće u partnerskom odnosu.

Pišem iz pozicije majke jer drugu ne znam, ali vjerujem da je tekst primjenjiv na sve roditelje.

Djeca su male spužve, ili drugim riječima, upijaju baš sve što vide u svojoj najbližoj okolini. To će, nasreću ili nažalost, oblikovati njihovu budućnost, njihov život, njihove odnose s drugim ljudima.

Saznanja o važnosti ranog razvojnog perioda postojala su i prije napretka znanosti u oblasti istraživanja mozga. Još od početaka psihoanalize, Freuda, kasnije Melanie Klein, Margharet Mahler, Donalda Winicott, Wiliam Fairbairn; psihoanalitičari su promatrali rani razvoj djeteta i njegovu vezu s kasnijom formacijom osobnosti.

Dječje "neću" je način na koji djeca uče kako postati svoji. To je način na koji mapiraju granice sebe i granice svijeta oko njih. Djeci, pa onda i tinejdžerima, potrebno je da odbace sva naučena uvjerenja kako bi svatko od njih ponovno revidirao i stvorio vlastite stavove.

Razvojem kliničke psihologije s naglaskom na ranom razvoju djeteta došlo je do velikog napretka u razumijevanju razvojnih faza u djece unazad zadnjih dvadeset godina. To je uvelike odredilo i trendove u modernom roditeljstvu.

Upravo zato je jako važno kako pristupamo greškama koje djeca rade jer je promatranje nas način kako oni uče nositi se s vlastitim greškama i teškoćama. "Odakle nam ta luda ideja da ako želimo da dijete bude dobro, prvo ga moramo natjerati da se osjeća loše?" - Jane Nelson