BLOG

Kažu da svaka situacija ima svoje dvije krajnosti: u kontekstu plakanja to znači ili da odmah reagirate na prvu ili pak da ne reagirate uopće.

Iako ćemo to možda nerado priznati, istina je da ima trenutaka kada nas djeca frustriraju. Priznavanje te istine često je popraćeno osjećanjem krivnje, jer ne ide uz uvriježeno uvjerenje kakav bi roditelj trebao biti - smiren, podržavajuć i prisutan.

Da bi otkrilo tko je ono, dijete mora isprobati različite identitete koji ga privlače. U ovoj fazi dječaci i djevojčice isprobavaju razne superjunake/kinje iz crtića ili igara, oponašaju životinje istražujući neku osobinu koja je njima interesantna.

Primjećujem kako je tendencija mnogih žena da vrlo brzo 'zaborave' na sebe, veliku promjenu koju njihovo tijelo prolazi, i odmah se iz ljubavi posvećuju djetetu što je posve prirodno, i stavljaju dijete na prvo mjesto.

Odmah ono najvažnije: temper tantrumi su uobičajena i normalna pojava kod gotovo sve djece, a rezultat su procesa razvoja samoregulacije odnosno učenja “kako izdržati i ovladati svojim emocijama”.

Istraživanjem djetetovog ponašanja kroz zrcaljenje omogućujemo im da bolje shvate svoje emocije i da donesu zaključke koji nisu negativni po njih same, npr. da se dijete osjeća krivo jer je tužno, da su suze znak slabosti, ili pak da je zločesto ako se ljuti.

Odnos s djetetom kreće od nas samih, a ne od djeteta...

Razumijevanje uzročne povezanosti dječje sreće ili patnje s kasnijim psihoseksualnim životom u odrasloj dobi, ključni je faktor usklađivanja seksualnog nagona s osjećajima srca, a time i s osjećajem ispunjenosti i sreće u partnerskom odnosu.

Pišem iz pozicije majke jer drugu ne znam, ali vjerujem da je tekst primjenjiv na sve roditelje.