PUT PREMA SVJESNOM RODITELJSTVU

PUT PREMA SVJESNOM RODITELJSTVU 2018-04-10T22:48:36+00:00

PUT PREMA SVJESNOM RODITELJSTVU

Zaokret pažnje s djeteta na roditelja

Promatrajući roditeljstvo dvadesetog stoljeća možemo uočiti prisutnost brojnih ideja, tehnika i svjetonazora koji su u pojedinom periodu dominirali, ali i veliku razliku među njima. Tradicionalni stilovi roditeljstva temeljili su se na uvođenju discipline primjenom zapovijedi, oblikovanjem ponašanja primjenom nagrada, kazni i uvježbavanjem navika djece ili pak nepostavljanjem granica djeci. Glavni odgojni cilj bio je učenje djece poslušnosti autoritetu i samokontroli. Nedugo zatim uslijedila je i pojava potpuno suprotnog pristupa pod imenom “lesefer” stil (franc. laissez faire), odnosno prepuštanje djeci da sami odlučuju; uz minimalno miješanje roditelja. Pojavom relacijskog roditeljskog ponašanja i demokratskog stila, roditelji su prilagođavali svoje vrijednosti i odgojne ciljeve na temelju interakcije s djetetom u svakodnevnom okruženju, postavljajući jasna pravila i usmjerenja uz stalnu komunikaciju s djecom.

Svaki od svjetonazora donio je nešto novo u usporedbi s onim prethodnim. Na taj je način roditeljstvo, malo po malo, evoluiralo od promatranja djeteta kao produžetka roditelja ili prazne ploče na koju treba “upisati” znanje i odgoj do promjene perspektive i razumijevanja da je dijete indvidua s vlastitim karakterom i jasnim potrebama. U većini literature demokratski stil roditeljstva proglašen je najboljim i najkonstruktivnijim. Problem se javlja kada se roditelji pridržavaju određenog stila, a ne vlastitog nahođenja. Svako dijete ima drugačiji karakter, senzibilitet i potrebe za jačim ili slabijim usmjeravanjem i granicama. Stoga je opasno pridržavati se ijednoga stila kao “najboljega”, a i tome kako se postaviti treba odlučivati usporedo s djetetovim razvojem.

Umjesto da bezglavo tražimo još jedan odgojni model koji će nam reći kakvi roditelji trebamo biti, možda je vrijeme da stanemo i pokušamo osjetiti kakvi roditelji/odgajatelji jesmo, a ne kakvi bismo trebali postati. Odgovor treba doći iz nas samih i kada “izgubimo kompas” i uđemo u prostor beznađa i nemoći posrijedi je naša nemogućnost da pronađemo odgovor, a ne dječja nesposobnost prilagođavanja.

Roditelj je definiran vlastitom prošlošću

Naše roditeljske odluke i postupci često su ukorijenjeni u odgoju koji smo i sami prošli unutar svojih obitelji, svjesno ili nesvjesno. Kao što s vlastitim djetetom ponavljamo rituale koje smo imali s vlastitim roditeljima (npr. čitanje priča za laku noć) tako i povrede iz djetinjstva prenosimo kao nasljeđe našoj djeci usprkos našoj najboljoj namjeri da to ne činimo. Ako smo kao dijete doživljavali roditeljsko nestrpljenje u situacijama kada smo trebali vodstvo i umirenje, velika je vjerojatnost da i mi kao roditelji nećemo moći podržati dijete u toj potrebi umirenja, upravo zbog našeg iskustva u prošlosti.

U situacijama kada bjesnimo na naše dijete te tražimo da bude mirno, zaboravljamo da ono nema sposobnost smirenja bez odrasle osobe. To je kapacitet koji dijete tek mora naučiti, a uči ga putem iskustva s vlastitim roditeljem. Jeste li se ikada uhvatili kako  djetetu demonstrativno kažete: “Kad si ovako zločest, neću se više igrati s tobom?” U tom trenu reagiramo kao dijete. Takvo stanje u kojem odrasla osoba upada u svoju dječju prošlost te ne reagira odraslo naziva se regresija. Naša ljutnja ili izuzetno intenzivirano emocionalno stanje u toj situaciji govori o našoj nesvjesnosti, a ne o djetetovoj “zločestoći”. Ne volimo za sebe misliti da smo nesvjesni, ali nam djeca pokazuju mjesta gdje to jesmo. Svjesnost nije privilegija određenog broja ljudi. Ona je rezultat procesa istraživanja i razumijevanja sebe, naših mana i vrlina te je preduvjet pružanja podrške djetetu u razvoju njegovih kvaliteta.

Svjesnost kao put ka zadovoljstvu

Svjesnim roditeljem ne postaje se preko noći, kao što se ni roditeljem ne rađa. Dok um i znanje uče što i zašto, srce i emocije uče kako. U ovakvom pristupu roditeljstvu prvo trebamo vidjeti kako se osjećamo u toj ulozi. Ovo je ujedno prva stepenica u Programu Svjesno roditeljstvo. Sljedeći je korak svjesnost o tome što dijete može s obzirom na svoju dob te koliko su naša očekivanja realna i moguća. Imajući u vidu očekivanja, korak koji slijedi je svjesnost o tome jesmo li dovoljno nježni prema slabostima i zapinjanjima djeteta, ali isto tako i prema svojim nesavršenim dijelovima.

Sa sviješću o svojim nesavršenim dijelovima, možemo se upustiti u istraživanje vlastitih emocionalnih stanja te mogućnosti preuzimanja odgovornosti za njih bez  okrivljavanja sebe ili djece. Razumijevajući krivnju koju svaki roditelj nosi, put nas vodi prema tome koliko svjesno možemo tražiti popravak bez slijepog slijeđenja teorija, odnosno koliko vjerujemo sebi da odgovor na pitanje leži unutar kontakta/odnosa s djetetom.

I na kraju, Program Svjesno roditeljstvo usmjeren je na pružanje podrške roditeljima da sami istraže kakvi roditelji istinski jesu i žele biti.